Ovo nije priča o tvrtki koja je odlučila proizvoditi maslinovo ulje. Ovo je priča o obitelji i komadu zemlje, a ulje je ono što nastaje kada se oboje njeguje s pažnjom kroz četiri generacije. Pričamo je jer vjerujemo da je važna — i jer ulje ima više smisla kada znate odakle dolazi.
Danilo Moscarda rođen je u Galižani — malom mjestu u onome što je tada bila Italija, u dijelu istarskog poluotoka koji će kasnije postati Jugoslavija, pa Hrvatska. Granice su se pomicale. Danilo nije.
Odrastao je kao dio talijanske manjine u Istri — zajednice čiji su identitet, jezik i kultura generacijama bili ukorijenjeni u ovoj zemlji i koje promjena granice nije mogla jednostavno izbrisati. Govorio je talijanski, mislio na talijanskom i održavao vezu sa širim talijanskim svijetom koja će naposljetku postati temelj njegove egzistencije. Kada je komunističko gospodarstvo Jugoslavije stvorilo nestašicu određene robe, Danilo je vidio priliku: izgradio je uspješan posao uvozeći talijanski namještaj u zemlju koja ga drukčije nije lako mogla nabaviti. Bio je poduzetan, snalažljiv i znao se tome nasmijati — čovjek koji je umio pronaći vedru stranu života pod režimom koji bi radije da to ne čini.
No uza sav svoj poslovni instinkt, ono čemu se Danilo uvijek vraćao bila je zemlja. Obitelj je već posjedovala polje nadomak Galižane — komad istarske zemlje zvan Taronco, u području između Vodnjana, Galižane i Bala koje su stari Rimljani nazivali zlatnim trokutom, najboljim tlom za uzgoj maslina na poluotoku. U njemu je bilo nekoliko stabala maslina, koje je njegov otac zasadio 1920. Danilo je pogledao to polje i vidio nešto što vrijedi dovršiti.
Tijekom 1980-ih Danilo je dodavao nove redove stabala u Taronco. Tijekom 1990-ih dodao je još, dovršavajući mješavinu sorti — Bianchera, Buža i Karbonaca iz istarskog autohtonog fonda, Leccino i Frantoio koje je talijanska zajednica generacijama prije donijela iz Toskane i koje su dotad već posve udomaćene. Godine 2000. zasađena su posljednja stabla. Polje je bilo dovršeno. 288 stabala, omeđenih drevnim suhozidima, koja daju mješavinu od pet sorti koja danas puni svaku bocu Taroncina.
Trebalo je dvadeset godina da se dovrši ono što je njegov otac započeo 1920. Danilo je znao da će trebati još više da dosegne svoj puni potencijal. Ipak je sadio. Takav je čovjek bio.
“Stabla nikada nije gledao kao ulaganje. Vidio ih je kao nešto što će ostaviti za sobom.”
Danilov sin Edino — Dino — rođen je i odrastao u Galižani, jednako ukorijenjen u ovaj kutak Istre kao i njegov otac prije njega. Oženio je Tatjanu, koja je iz Pule, povijesnoga grada na vrhu poluotoka. Imali su dvoje djece: Pamelu i Dennyja. Obitelj je, u svakom smislu, odavde.
Dinov mlađi brat Fabio jednako je upleten u život Taronca. Čarobnjak za mehaniku i tehniku, s onom vrstom snalažljivosti koja ga čini nezamjenjivim, Fabio je logistički motor berbe — postavlja mreže prije nego što stignu berači, održava i servisira električnu opremu za berbu i puni baterije svake noći sezone kako bi bile spremne već u zoru. Njegova veza s poljem traje cijele godine, ne samo u listopadu. Bez njega berba ne bi tekla.
Tatjana, Dino i Fabio danas se brinu o Taroncu — vode stabla kroz godinu, organiziraju berbu svakog listopada, kuhaju za ekipu svaki dan dok traje i brinu se da pažnja koju je Danilo posvetio polju kroz četiri desetljeća sadnje bude jednaka pažnji posvećenoj onome što ono daje. Njezino je ime na svakoj boci. To nije formalnost.
Brine se o Taroncu kroz godinu. Organizira berbu. Kuha za ekipu svaki dan berbe. Njezin osjećaj za zemlju i ulje razlog je zašto Taroncino postoji u obliku u kakvom postoji.
Rođen u istom mjestu kao i njegov otac. Duboko ukorijenjen u Istru i zlatni trokut. Veza njegove obitelji s ovom zemljom proteže se generacijama i ne pokazuje znakove slabljenja.
Kći Tatjane i Dina. Odrasla u Istri, dvanaest godina živi i radi u Londonu kao UX dizajnerica. Vraća se kući svakog listopada. Udaljenost je, ako ništa drugo, izoštrila njezino cijenjenje onoga što je obitelj izgradila.
Pamelin brat, svake godine dio berbe. Sljedeća generacija obitelji koja neprekidno obrađuje ovu zemlju otkad oko nje granice još nisu bile povučene.
Dinov mlađi brat i mehaničko srce berbe. Fabio upravlja mrežama, održava opremu, puni baterije svake noći sezone berbe i drži Taronco u pogonu kroz cijelu godinu. Bez njega berba ne bi tekla.
Pamela živi u Londonu dvanaest godina. Ja sam Sam — također dizajner, također u Londonu, i razlog zašto ova internetska stranica postoji. Upoznali smo se onako kako se ljudi upoznaju u gradovima, kroz posao, prijatelje i obične slučajnosti gradskog života. Ono što nisam očekivao, kada sam je upoznao, bilo je da ću upoznati i polje u Istri.
Prvi put kad sam došao na berbu, došao sam kao partner koji pokušava biti od koristi. Ono što sam zatekao bilo je nešto za što nisam imao jednostavan okvir — zajednica ljudi koji rade istu stvar, na istom mjestu, s istom pažnjom, dulje nego što sam mogao lako zamisliti. Zemlja, stabla, zidovi, ritual branja i prešanja i noć prešanja u Chiavalonu — sve je djelovalo drevno i neposredno u isti mah. Prilično sam brzo shvatio zašto se Pamela vraća kući svakog listopada.
Taroncino je obiteljsko ulje. Stranica je moj način da svijet izvan Istre razumije što je ono. Činilo mi se važnim da marka izgrađena u potpunosti na podrijetlu, transparentnosti i kvaliteti ima priču ispričanu s jednakom iskrenošću. Nadam se da nam je to uspjelo.
Ulje na etiketi djelo je Tatjane. Sama etiketa, i sve na ovoj stranici, naše je — stvoreno u Londonu, ukorijenjeno u Galižani, povezano maslinikom koji je nono Danilo dvadeset godina dovršavao.
Polje koje obitelj obrađuje generacijama ima vlastito ime — Taronco. Tako se ovaj određeni komad zemlje između Vodnjana, Galižane i Bala oduvijek zove, lokalno i specifično, na način na koji istarska zemlja obično nosi vlastiti identitet. Kada je došlo do imenovanja ulja, izbor je bio jednostavan: trebalo bi nositi ime mjesta iz kojeg dolazi.
Obitelj mu je dala talijanski prizvuk — dodavši sufiks -ino, talijanski deminutiv koji ublažava i unosi naklonost. Taroncino: mali Taronco. Malo polje s vlastitim imenom, vlastitim zidovima, vlastitih 288 stabala i vlastitim uljem. U obitelji koja je oduvijek držala jednu nogu u talijanskoj kulturi ovog poluotoka, činilo se ispravnim dati ulju ime koje to odražava.
Lokalno ime za područje zemlje na kojem se nalazi obiteljsko polje. Specifično, izrazito lokalno, istarsko.
Talijanski deminutivni sufiks. Pun naklonosti, ublažavajući — i tih naklon kulturi koju je obitelj oduvijek nosila sa sobom.
Ime koje je istodobno mjesto i identitet. Ukorijenjeno u Istri, prožeto Italijom, stvoreno u obitelji koja je oduvijek bila oboje.
Postoji verzija Taroncina koja se mogla predstaviti kao vrhunski proizvod, s ukusnim fotografijama i pažljivim marketinškim jezikom. Odlučili smo to ne učiniti — ne zato što nam nije stalo do izgleda, nego zato što je priča uistinu bolja od bilo čega što bismo mogli izmisliti. Polje s imenom. Čovjek koji je četiri desetljeća sadio stabla za unuke i praunuke za koje možda nije ni znao da će ih imati. Obitelj ukorijenjena u kutku Istre koji proizvodi izvrsno maslinovo ulje još otkad su mu Rimljani posvećivali pažnju. Ulje koje na etiketi tiska svoje laboratorijske rezultate jer nema što skrivati.
Taroncino je ulje u malim količinama, s malog polja. Onih 288 stabala daju nam ono što daju svake godine, a mi ga pošteno punimo u boce i prodajemo ljudima kojima je stalo do onoga što kupuju. To je sve. Nama se čini dovoljnim.
— Sam i Pamela, London · Tatjana i Dino, Galižana